Zlarin - održana 10. Dječja republika

Više od 500 gledatelja,  stalnih i sezonskih stanovnika otoka Zlarina, dugim je aplauzom pozdravilo predstavu „Kraj“ kojom je obilježena deseta godina zlarinske Dječje republike, ali i njezin svršetak.

Dok se sedamdesetak izvođača odmaralo iza kulisa na burovitoj sceni  Ispo' leroja, uzbuđeni mještani  i gosti, mirno su čekali da malih pedesetak glumaca i tridesetak velikih izvođača započnu ezopovsku priču o otoku i svijetu.



Deseti festival posvećen Vesni Parun u organizaciji i produkciji Kazališta Tvornica lutaka, nakon što su vladavinu krajem srpnja preuzela zlarinska djeca kroz dvotjedne multimedijske radionice, okončan je provokativnom glazbeno i glumački integriranom predstavom u kojoj su briljirali mali glumci talentom i posvećenošću. Kreativni kostimi ptičjeg svijeta, uvjerljiva originalna i prerađena glazba pod palicom Filipa Šovagovića, a prije svega redateljska imaginacija Petre Radin, nikoga nisu ostavili ravnodušnim.

Međutim, iako je tulum Dječje republike nastavljen duboko u noć, taj prepoznatljivi brend po kojemu se ovaj mirni otok šibenskog arhipelaga razlikuje od ukupne jadranske kulturne ponude, najavio je svoje – samozatvaranje. Desetu je obljetnicu tek simbolično poduprlo Ministarstvo kulture, obrazovanja i sporta, pa je tako nakon deset godina iscrpljen volonterski i materijalni prinos autora projekta Petre Radin i Leona Lučeva. No čak ni kraj ne mora biti tužan, pa iako predstava započinje stihovima Vesne Parun i borbom otočkih ptica, golubova, kokoši i drugih dvonožnih krilatih bića, te s puno humora i ponešto sarkazma kroz svojevrsne poetske skečeve oslikava mane i boljke otočkog života, nakon niza dramaturških provokacija, kraj koji se nudi je jednostavna poruka „volin te“,  ponuđena od brojnih zlarinskih poznatih lica. Kako i kada će se ta ljubav materijalizirati i za nastavak nekog sličnog projekta, ostaje neodgovoreno.



U dramaturškom stvaranju predstave, uz autoricu koncepta Petru Radin, sudjelovali su brojni ugledni međunarodni filmski radnici i spisatelji - Bruno Lovrenčić, David McWilliams, Andrija Puljiz, Luka Kalinić, Ksenija Kušec, Olja Runjić, Filip Šovagović i sama djeca, sudionici ovog nesvakidašnjeg projekta. Osobitu notu je dao Šovagović autorskim naracijama o globalnom zatopljenju koje se pretvara u individualno zahlađenje, propitkujući i turizam kao industriju kreveta.




Voditelji radionica, glumci Leon Lučev, Petra Radin i Gorana Marin, te  Iva Lipovac, obavili su izvrstan posao, jer je 50-tak mališana, jedna posve nova glumačka generacija na otoku Zlarinu, pokazala izvrsno snalaženje u govoru, pokretu i izričaju, dok su neki iz starije generacije već dokazali glumački talent stečen na svom otoku i glavnim ulogama u filmovima (npr. Vanja Markovinović u „Zagonetnom dječaku“), a ovoga su puta impresionirali i snalaženjem s oskudnom tehnikom, suvereno vladajući tzv. mikrofonima-bubicama, iako su ih dobili tek na dan predstave.

Ono što impresionira je nevjerojatna sposobnost voditelja radionica da u kratkom vremenskom razdoblju stvore pravu predstavu – s glumcima, scenografijom, kostimima, glazbom, tehnikom. Ničega od toga ne bi bilo bez predanosti tridesetak okupljenih volontera, nerijetko uglednih umjetnika.




Muzičku pozadinu predstavi dao je tradicionalni bend Dječje Republike na čelu s glumcem Filipom Šovagovićem kao prvom gitarom, i brojnim  glazbenicima (Antun Aleksa, Fadil Abdulov, Niko Tabulov, Marin Gregov, Marc Anthony Antić, Dominik Kišić, Mirna Shourgot), dok se za mikrofonom izmjenjivali izvrsne Ema Ester i Ana Suntešić, uz neobične prateće glasove dramaturginje Olje Runjić i redateljice Jasmile Žbanić,  dok su „Kojot“ Alen Marin i Boris Cikutović otpjevali dva vrhunska songa. Za violinama su osvježili Orest i Jan Shourgot, otac i sin.

Produkciju pak potpisuje Marina Cikutović, scenografiju Matija Šantić, Antas i Dora Ilić, a kostime Vinka Krnić. Filmske intervencije kreativno su osmislili Martin Šatović i Luka Lovrenčić.

Petra Radin i Leon Lučev, autorski su potpisali ne samo deset zlarinskih predstava, već i predstavu „Sedmi kontinent“, kojom je u direktnom televizijskom prijenosu otvoren ovogodišnji 53. Međunarodni festival djeteta u Šibeniku, no to nije bilo dovoljno da se ovaj dugogodišnji projekt za djecu i otočane prepozna od strane relevantnih institucija, kao kulturno značajan i vrijedan materijalne i organizacijske potpore.

Tako je i predstava „Kraj“ jasno poručila da kulturni establišment uvijek pobjeđuje dajući prednost shematiziranom elitizmu pred masovnom kreacijom. Teoretski nebitno, ali za skromni zeleni otok u šibenskom zaleđu, nakon deset godina to je još jedan dokaz nedostatka ljubavi spram djeci i otocima.